Idealna radio stanica trebala bi biti uglavljena u prostorno- vremenskom vakumu, u trenutku u kojem pjesma koja vam je zbog nečega posebno sjela, počinje uvijek iznova, ali svira samo taj jedini put. S obzirom da je ovo definicija van prostora, vremena i poglavito pameti- možda bi je trebalo definirati kao živi pijesak u pješčanom satu, kad ga okrenete, vremenski interval je isti, ali vaš doživljaj je ipak malo drugačiji. Što je dobro, jer pjesme su tu da se troše. Kao i vrijeme.

Pjesme su zakrpe na sivom odijelu svakodnevnog života, uglavnom beskorisne, ali čovjeka razvesele svojom nezgrapnošću. Pijesak pjesme još je neuhvatljiviji od onog pijeska vremena, samo što je još finiji.

Petak je. Mozak ima dvije brzine plus rikverc. Ove konkretne noći bi trebalo nekamo otići. Neki čuju zov divljine, neki zov krčme. Neki ništa ne čuju, samo nestanu na prvom zavoju. A ja čujem pjesmu. Ona počinje kao novi dan, svaki puta isto, ali uvijek iznenada. Uljepša trenutak i pripremi ga za konzerviranje kako bi još dugo mogao potrajati u tom istom izdanju osjećanja. Koliko smo samo puta htjeli sačuvati ton i sliku, stanje u glavi i ritam u nogama. Zapamtiti tu formulu metafizike koja dominira noćima petka, ali i subotnjim večerima, pa je primijeniti na svaki naredni vikend. Kao katalizator tog procesa bi naravno samo trebala poslužiti dobra glazba koju poželite sami odsvirati na svojim imaginarnim instrumentima, lamatajući zrakom u bubnjarskom stilu ili briljiranjem po zračnoj gitari. Ponekad pjesma jednostavno izazove puko savršeno postojanje pa zapravo u samoj melodiji i njezinom zanosu nestaneš da bi kroz istu postojao. Vrlo moguće da je upravo ta činjenica bliska suštini poziva glazbenika. Ali onih koji to doista, ne samo srcem i dušom, već cijelom svojom utrobom, jesu. Svjedočimo kako se u ime napretka glazbena umjetnost srozala na jeftinu osjetilnu zabavu. U društvu konzumerizma ona je potrošna roba, a stimulacija koju pruža je nultog praga. Ali unatoč gerilskom kapitalizmu, prostim grafitima i poskupljenju svega osim pameti i ljepote, rock 'n roll još uvijek nije propao. Kao dim koji se kovitla iznad zapaljene cigarete, stihijski boravi u pokojim klubovima ovog našeg kraja. Stihijski poput nedefiniranog pojasa na nebeskoj sferi, zapravo dominira svemirom i životima. Stručni je naziv Zodiac, a možemo ga staviti u kontekst – doslovno i metaforički. Naime, to je ime benda koji pruža kvalitetu sadržaja: glazbenog i zabavnog na veoma sofisticiran način. Članovi benda, neopterećeni vlastitim egom, kroz svoju glazbenu zrelost u stanju su da Prince zvuči bolje nego što sam Prince može. Live izvedbe različitih popularnih i rock skladbi u njihovom angažmanu zvuče kao da ti player svira studijsku snimku original verzije, a momci u svom nenametljivo upečatljivom izdanju probiru kroz vlastita iskustva da bi nam rekonstruirali najveće hitove. Sve da bi se mi zabavili, a bome se i zabavimo, te pritom imamo priliku zamišljati izbliza kako je to moglo otprilike izgledati i zvučati ako bi doista čagali, npr. na koncertu Dire Straitsa. Svjesno odabravši baš uvijek optimistične, down to earth Dire Straitse, vučem paralelu na članove Zodiac banda. Ništa megalomanski, sve prijateljski, pa tako i komunikacija s publikom koja je već deklarirana fan baza. Takve pristupačne ih često pozivaju na različite privatne evente gdje bez sumnje svojim širokim repertoarom i profesionalnim nastupom na stageu, a ležernom spikom pored nje, ostavljaju dojam da su to samo dečki iz susjedstva koji mogu i umiju živjeti svoju strast – glazbu. Premda njima ne treba promocije, ovaj članak je napisan upravo motivom odavanja priznanja ekipi koja je u stanju zauzeti prvu linije obrane protiv raznih društvenih tumora s jednom poštenom svirkom - na kraju krajeva, to je rock'n'roll.

Tekst sročen u društvu ekološki štetne neonske lampe, kupinovog vina i točnim redoslijedom:
Blue Oyster Cult - (Dont Fear) The Reaper
Jimi Hendrix - Little Wing
Booker T. & The M.G.S - Green Onions
The Animals - Don't Let Me Be Misunderstood
Neil Young - Cortez The Killer
Television - Marquee Moon
Dire Straits – Sultans of Swing

Uglavnom, htjela bi samo svima koji se ustručavaju pomoći preko neke xy udruge klincima u Africi ili bilo gdje - jer sumnjaju na potencijalnu prijevaru, potvrditi apsolutnu korektnost i ogromnu srdačnu humanost od ekipe iz Kolajne ljubavi! Ivana Parlov; sama je organizirala da se školuje jedno cijelo selo!

60 € za polugodište, 120 € za cijelu godinu - školarina, dobi teku, olovku, košulju i hlače. Jednom kad je volonterka išla u to selo u Tanzaniji sam mogla i poslati neke stvari koje ne teže previše. Bojice,flomiće,bojanku, „piši-briši“ ploču da vježba pisati jer je prvašić.

Danas sam dobila fotke njega presretnog okruženog s tim stvarima, plus sa stvarima koje su mu kupili od novaca za školarinu, plus njegovo pismo gdje nas je nacrtao zajedno i napisao nešto unatoč tome što ne zna još pisati. Kaj da vam kažem, dragi moji ljudi… neprocjenjivo je. Činiš nešto. Ne gledaš samo dokumentarac i sažaljevaš i mrziš groznu sudbinu. Već mijenjaš malim stvarima nečiju svakodnevnicu. Nismo svi Oprah pa ne možemo graditi selo, nismo svi Marije Terezije pa se ne možemo u potpunosti predati, ali postoji način sitnog uloga nas prosječnih ljudi, koji kroz eksponencijalni rast ljudskih vrijednosti rezultira ogromnim bogatstvom. Zašto si u ispraznim kapitalističkim uslovima ne prouče malo te jednadžbe? Presretna sam kaj su Mima i Lazo s posla odmah brzo uletili pa kumuju također.

Meni je danas bio jedan običan mutavi ponedjeljak sve do trenutka kad sam otvorila mail od volontera Kolajne koji mi je poslao fotke i pismo Rafaelia, te mi dojavio kako malog bilo sram se slikati jer nije znao kako da me gleda preko kamere. Tada mi je dan postao poseban jer sam se osjećala posebno jer imam tako nekog posebnog na način što sam učinila posebnu stvar samo zato jer su mi drugi posebni ljudi svojim posebnim činom omogućili posebno.

Ako želite svoje postojanje ili samo dan u njem, učiniti također posebnim, izvidite si websajt: http://www.kolajna-ljubavi.hr/projekti-i-akcije/kumstva.html

Znam za sva ona pitanja koja se nagomilaju u nevjerici vjerodostojnosti svih tih uplata i udruga. Ja potvrđujem osobno da je doista sve korektno i da dospije u prave ruke. Zapravo u osnovi udruga skuplja više stare krevete i peći pa iznajmljenim kontejnerom šalju tako osnovne stvari u Tanzaniju.
Prema tome, ak makar i imaš stari šparet, daj ga brate mili pokloni, sad ide sezona kestena! ;)

Da se i ja ispovjedim svemoćnim političkim oltarima koje su nam izgradili i apelirali na građansku dužnost da se pred istima klanjamo; i dont care about your fucking structures! Disfunkcionalne su i aljkave i nesposobne. Na papiru su, trome i neproduktivne. Ni jedna struktura nema temelj i ne može zagovarati, a kamoli graditi moral Hrvatske sa šupljim parolama ili možda na tečnom engleskom???


Mother do you think they'll drop the bomb?
Mother do you think they'll like this song?
Mother do you think they'll try to break my balls?
Oooh, ahh
Mother should I build the wall?
Mother should I run for President?
Mother should I trust the government?
Mother will they put me in the firing mine?
Oooh ahh,
Is it just a waste of time?

http://www.youtube.com/watch?v=0mPTZ-s2inY

U skladu sa kompletnim stanjem a i sranjem koje se dešava u našoj državi...za očekivati je vijesti koje bi u budućnosti zvučale odprilike ovako:

Danas je u dubrovačkom hotelu "Ekscelzior majke ti" održan 43. Kongres medicinara iz cijeloga svijeta. Uvodni govor održao je ministar zdravstva Darko Milinović zvani Darac na rijetko poznatom engleskom jeziku. Jedini pljesak mu je uputila premijerka Jadranka Kosor koja ga je jedina i razumjela, što i ne čudi s obzirom da su oboje pohađali istu školu za strane jezike pri veterinarskoj stanici u Đurđevcu. U kasno večernjim satima ministar Darac je demonstrirao okupljenom mnoštvu kako se pikado može igrati i bacanjem šprica, ako već nema pravih strelica.

Ministar turizma Mladen Bajs je na graničnom prijelazu Ličko Petrovo Selo dočekao bosanske turiste na tečnom bosanskom jeziku. Ministar se pohvalio da je pohađao školu stranih jezika u kojoj je naučio jedini strani jezik koji zna, bosanski. "U početku sam imao problema sa padežima ali nakon 3 godine marljivog učenja i to sam savladao" – izjavio je Bajs. "Ezel mi je najomiljenija bosanska serija" – rekao je Bajs a na novinarsku opasku – "Ministre to nije bosanska serija već turska!", Bajs je odgovorio "Bolan, pa šta to nije isto?"

Vatikan je od Hrvatske zatražio da mu se vrati Kopački rit sa svim pripadajućim ptičurinama i žabama a koji je vjekovima bio u vlasništvu države Vatikan. Vatikan traži i povrat slastičarne u Oporovcu te 2 rotora u Čakovcu. Preimenovali ih latinskim imenima.

Živi bili pa vidjeli.
Ps. nisam otišla glasati jer sam provela nedjelju u Budimpešti gdje na hiljadu Mađara, jedan i pol govore engleski. Disturbing.

Glazbeni small talk.
Just love it...
On/ona: Koju muziku slušaš?
Ja: Bla bla bla bla ovo ono njeh

A najradje bi u 3 ujutro u bircu/klubu/ čekajući u redu za pišanje rekla da:

Volim komercijalu, volim nekomercijalu. Glazba mi je jako bitna i najviše volim plesati u društvu ljudi koji su došli u klub iz istog razloga. Takvih je ljudi, međutim, kao što svi znamo – malo. Posebno kad pričamo o manje popularnim glazbenim žanrovima! U tom slučaju je plafon cca 50-60 ljudi koji će doći prvenstveno zbog mjuze i stoga bilo koji iole veći klupski prostor podrazumijeva i izvjestan broj... padobranaca, diletanata i inih slučajnih namjernika.Istaknula bih pritom da najviše volim plesati u društvu ljudi koji baš briju na glazbu, ne da volim plesati isključivo s njima – jer izvjestan postotak padobranaca najčešće ipak jest nužan za dobru atmosferu, kao randomizirajući faktor iznenađenja i nepredvidivosti (tako prijeko potreban malim scenama, napučenima uvijek jednim te istim licima).Nije, uostalom, ni toliki grijeh biti padobranac, ta svi smo se barem koji put našli u toj ulozi – a i ono, postoje različiti stupnjevi padobranstva. Netko, recimo, može doći negdje samo zato što je pijan i čuo je da 'tamo ima ekipe', da bi se potom mimo svih očekivanja uživio u glazbu jer ga je ponijela atmosfera. Neki padobranci – najčešće ženskog spola, iz mog skromnog iskustva – ponekad izađu jednostavno zato što se žele isplesati i to će učiniti na kakvoj god muzici da završe, dajući svoj mali, ali vitalan doprinos veselju na podiju. I tako dalje...Jedini padobranci koji su po meni uistinu fatalni za atmosferu su – ljudi koji dolaze u klub prvenstveno u nadi da će nešto zbariti... A ja nikako da se otmem dojmu da upravo takvi dominiraju klubovima za šire mase.Uspješno barenje u klubovima? Mislim, uspješno barenje u klubovima je – nešto što se zapravo i ne događa tako često, ne? Ili mi se samo tako čini? Koliko god možda znalo pomalo patetično zvučati kad netko krene pričati da 'nikad nije osvajao svojim izgledom nego spikom', to je ipak istina za većinu nas jer... Većina nas, jebiga, naprosto nismo Apoloni i Afrodite što mame uzdahe potencijalnih partnera samom svojom pojavom! U redu, možda se to samo ja oduvijek družim s tamo nekim luzerima (sorry, ne mislim na tebe ako čitaš ovo :) , tko zna, ali gro ljudi koje ja znam svoje su partnere – bilo za jednu noć, bilo buduće stalne – nalazili po tulumima, grupnim pijankama po kafićima i sličnim društvenim prigodama koje dijele dvije karakteristike: prisniji ugođaj te mogućnost normalnog pričanja. U klubovima se pak moraš nadvikivati da bi te druga strana čula i opet se svejedno pola toga obično ne čuje; ako se ne uspijete uguziti u neki lijevi separe, utapat ćete se u masi bez mogućnosti dostizanja onog osjećaja da ste na otoku izoliranom od svega i svih. To i nisu baš uvjeti u kojima nečija osobnost može tako lako doći do izražaja, a za sve one koji nisu neki superturbo ljepotani/ice– dakle, ponavljam, zavećinu nas - ta osobnost je ipak na kraju krajeva presudan faktor... No evo kako ja to vidim: Nekomercijala: ljudi dođu da bi plesali na glazbu koju vole, da bi se družili, zajebavali, uneredili. Ako uleti neki romantično-seksualni kontakt s preferiranim spolom – super; ako ne – nema veze! Komercijala: ljudi dođu da bi plesali na glazbu koju znaju, ali prije svega dođu 'zajebavati se' – što je mahom šifra za 'probati nešto zbariti'; malo tko išta uistinu i uspije zbariti i zbog toga je

Zašto mislimo da je prirodno raditi deset sati na dan u korporaciji, da je prirodno biti dio predatorske piramide u kojoj gornji gazi donjeg, potom popodne kupovati otrove koje korporacije stavljaju u hranu, i to u trgovačkim centrima koji pripadaju korporacijama. Potom, kad se razbolimo od takvog života, odlazimo po lijekove u korporacije. U međuvremenu, navečer, iscrpljeni od utroška energije u korporaciji, bacamo se na kauč i gledamo korporativnu televiziju, u kojoj se prikazuju korporativne političke vijesti bez trunka istine u njima. Jer televizije pripadaju korporacijama, a i vlada pripada korporacijama jer su glavni korporatisti malo u vladi, malo na čelu nekih korporacija i tako kruže. Korporatisti će zloupotrijebiti znanost za stjecanje moći, a pri tom će i dalje uvjeravati ljude da je ona ono što je trebala biti ili je nekad i bila, a danas je djelomično još uvijek u nekim segmentima – način da čovjek sazna neku istinu o svijetu oko nas. Kad će raditi sto sati tjedno za korporatiste, oni će ljude uvjeriti da im je dobro kao nikad prije, mada su antropološka istraživanja pokazala da ljudi u takozvanim primitivnim zajednicama vrlo malo rade i da tamo skoro da uopće nema nikakvog kriminala. Oni imaju slobodno vremena, a ne mi. Doduše, i kad ga imamo ne znamo što bismo s njima pa onda trošimo novac zarađen u korporaciji u korporacijskim dućanima kupujući uglavnom nepotrebnu korporacijsku robu ili trošimo vrijeme na gledanje korporacijskih programa i reklama.



Možda će biti baš kao u Orwelovoj Tisućudevetstoosamdesetčetvrtoj, gdje mi kao čitatelji s nevjericom promatramo taj svijet sa strane, začuđeni kako njegovi stanovnici uviđaju zapanjujuću apsurdnost načina na koji žive, sustava u kojem žive, poruka koje im taj sustav ugrađuje u glavu i besmisao stalnog izvanrednog stanja zbog velike opasnosti koja prijeti od nekog neprijatelja – koji zapravo predstavlja isti takav sustav.

Slutnje. One stvari za koje iznutra znamo da jesu, sve dok ih ne moramo izreći, napisati ili izraziti na neki drugi način. Kao da te intuitivne ili dublje istine jednostavno ne mogu stati u riječi, koje, usput rečeno, stvaraju barem jednako toliko nesporazuma koliko omogućavaju komunikaciju.

Slutnja da je budućnost teška, svijet pun napačenosti, strukture bolesne, a priroda reagira silinom koje se manifestiraju u brojnim katastrofama. Steže me u utrobi osjećaj da ima toliko lošeg oko mene i da ne mogu ništa učiniti.



Cijeli život su me učili da svijet stalno napreduje, da znanost napreduje, da društvo napreduje – a kad ono, od silnog napretka ljudi sve zgrčeniji, ustrašeniji, bolesniji i depresivniji. Globalno gledano, umjesto da je sve manje, zapravo je sve više gladnih, beskućnih, bolesnih i sličlo. Pljuc na takav napredak. Tu zapravo napretka i nema, to je nazadak. Jer ili si sretan ili nisi, pošuješ prirodu i bližnje, samo se to računa.



Dakle, kao i obično, imamo opciju a) stvari spontano idu na gore i b) netko se silno trudi na ih usmjeri na gore. Zbog odgovora B kod ljudi i nastaje taj sve univerzalniji i sve prisutniji, i nedefinirljiv, osjećaj stezanja obruča, narodski rečeno – osjećaj da te netko jebe u zdrav mozak.



Ali da se ne bismo zavaravali, niti odgovor A u srži nije različit. Postavimo stvari ovako: Ako svijet stalno ide na gore po pitanju sreće za njegove stanovnike, onda znači da su da vladajuće garnuture, društveni sustavi i njihovi misani obrasci koji upravljaju svijetom – potpuno nesposobni. A opet, očekujemo da oni smisle neko rješenje. U slučaju takve vizure, zar postoji još netko tko misli da te iste garniture i sustavi mogu iznjedriti ikakvo rješenje ili neki smjer boljitka za ljude?



Ne vidim izlaza. Globalno beznađe i ja usred njega. Premala mi je snaga uma da je aktiviram iznutra i koncentriram na ozdravljenje vlastitog optimizma, vlastite svakodnevnice. Kad barem još ne bi postojali ljudi koji mi je stalno otežavaju. Kad bi postojao alatiga Facebook - mentalni ignore... Uglavnom. Teško je. Ali, čuda znaju da se dese. Ona čak mogu biti i svakodnevna pojava, ali koju ne primjećujemo. Ili pak svakodnevna pojava koju primjećujemo, ali to je čudo samo onda ako nikad nismo izgubili predivni dar da se svemu čudimo. Nastavljam se čuditi ovim silnim događajima oko nas. I nastavljam se, nadasve, čuditi umjeću preživljavanja svih nas.

Blamaža, blamaža današnja moja mučna. Sramila sam se same sebe iznad stranice časopisa kojeg sam čitala... Naime, shvatila sam kako mi se nevjerojatno stalno pere mozak i da samo tako usput kupim informacije i prenosim ih dalje; a zapravo je moguće da širim neistinu. Istina jest da smo svi neinformirani ili poluinformirani. Stručnjaci smo za svaku moguću temu, koju žučno branimo, mada – da nas netko upita – ne bismo znali o toj temi reći tri podatka. Ali mi imamo svoje mišljenje. Jedini je problem što mislimo da je to naše mišljenje, a u biti je riječ o klasičnoj praonici mozga, kojoj je cilj da subjekt za tuđe ideje koje su mu suptilno ili manje suptilno ulivene u glavu – misli da su vlastite. To je onda manipulacija punog spektra, ono što se traži. Koliko ste se puta i sami našli u raspravi ili razgovoru s nekim, a da su sve informacije kojima ste raspolagali o toj temi bile iz teksta dužina tisuću znakova iz novina toga dana, koje ste tek preletjeli pogledom?

Zašto o tome razmišljam? Do danas sam mislila kako je hrvatska brodogradnja gubitaš, vlada je pokušala prodavati je za kunu. Mediji su se raspisali o hrvatskim se brodogradilištima negativno, izvještavalo se u najmanju ruku neobjektivno, čak i zlonamjerno. Mediji su ključan faktor u kreiranju mišljenja javnosti pa ne čudim da će pitanje o brodogradilištima kod ljudi koje sretnete na ulici izazvati reakcije poput: baš me briga, tu nešto smrdi ili to su gubitaši, nek to preuzme neko s novcima, korumpirani su, nesposobni…Ubrzo smo čuli da donosi gubitke, kako to država više ne može trpjeti i kako ne treba pomagati gubitaše... tralala, rekao Saša Kopljar, Hlo i ekipa...

A slučajno sam naletila danas na intervju kojeg je vodila bivša profesorica Sanja Pleša, tema brodogradnja. Nije nešto što me naročito zanima, ali nekako me vukla znatiželja pročitati radi nje same.I čitam i čitam i ne vjerujem, kako sam bila u zabludi i kako nisam imala pojma o nekim podatcima.

Ne zna se da su hrvatski brodovi u 50-tak godina koliko se dodjeljuje ta nagrada, 27 puta dobili nagradu za najbolji brod na svijetu, što je više od 50% , od čega zadnju 2009. godine. Možemo li se uopće sjetiti kad je široj javnosti predočen projekt bilo kojeg od, u Hrvatskoj izgrađenih, sve složenijih plovnih objekata? Kad su predstavljeni uspješni projektanti brodova koje njihovi vlasnici kuju u zvijezde, jer su dobili kvalitetno i sigurno sredstvo za namicanje novoga profita i koji, mahom, dobivaju nagrade za „brod godine“ , recimo „Stena progress“-Brodosplita, kao nabolji brod 2009. godine? Ili, kad je u posljednje vrijeme javno ohrabren neki srednjoškolac da se opredijeli za studij brodogradnje? Ovakvih pitanja hrvatskim medijima moglo bi se uputiti bezbroj, ali uzalud. Uspjesi u znanosti, struci, proizvodnji, studiju nisu važni. Ovoj zemlji važniji su radeljaci, gotovci, severine, mamići, pokosice i pišekove.

Mi nismo ni svjesni koliko smo bogatstvo, kao suvremeni naraštaj naslijedili, zapravo dobili na dar, od svojih predaka i zajednica kojima su pripadali, a niti što ćemo ostaviti u baštinu našim nasljednicima? Treba li sve to zanemariti i prepustiti polaganom ili bržem nestajanju, propadanju, ili pak, prepustiti drugima da s tim blagom i bogatstvom upravljaju, ostvarujući korist dok im se, po njihovim kriterijima, bude isplatilo, a potom sve to odbaciti ili prodati? Glupani nesposobni pokvareni, zlo vladino! Fuj!

Gradimo najbolje brodove, a nemamo Nou.

U ime Judas Priesta, Iron Maidena i Motorheada. Pomolimo se. Sveta lubanjo, lanče i kožna jakno, otpustite nam duge naše čupe... ;)

Draga zakovana, obrasla, dugonokta i crnokožna braćo i sestre... Bilo je već i vrijeme. Nakon što su Elvis, Maradona i video igra Tetris dobili svoje službene crkve, stvarno je nejasno što čeka glazbena sekta heavy metalaca koja se već ionako odavno bolesno religiozno ophodi sa Deep Purpleovim solažama i prvim albumima Metallice :))

Na sljedećem popisu stanovništva Velike Britanije frikovi teške metalurgije će u kućicu za religiju upisati 'heavy metal', a kampanja koju se skucao časopis Metal Hammer prikupila je već ozbljnih 6800 članova u svega par dana egzistencije na Fejsu. (VIDI GRUPU 'Heavy Metal is My Religion')

A stvarno imamo svakakvih beliefsa na ovom planetu. Imamo i Iglesiu Maradonianu čiji članovi vjeruju u božanske noge argentinske nogometne zvijezde a izbrojano ih je 80.000 u 60 zemalja. Pismeno ga oslovljavaju sa D10S, što će i najskeptičnijeg mrzitelja kabale uvjeriti da je Diego ništa manje no bog.

Koga ili što se točno slavi u heavy metalu nije najočitije kao ni to tko će biti selektiran u počasno svećenstvo novonastajuće religije. Ozzy Osbourne ili Alice Cooper, Dave Mustaine ili Bruce Dickinson? Ili možda William S. Burroughs kojemu dugokosi fanovi brzih distorzija duguju sintagmu 'heavy metal'.Što god da se zbilo s religioznim ustoličenjem heavy metala, barem ne moramo brinuti hoće li se raspasti u moćnu gomilicu nepomirljivih podpravaca. Značajkom svih čru religija.

Uostalom, ne muči me. Činjenica je da je ljudima lakše kada vjeruju u nešto i to ih drži kroz dan.
Live & let live. Ne diraj mene i moju obitelj. Ne šteti planeti ni bližnjemu svome. Ni udaljenome. Amen.

Nedavno sam na državnoj televiziji - udarni termin - vidjela prilog mladića koji je zdušno u kameru prozborio kako su svi koji ne vjeruju u Krista - grešnici!

Koja sramota takvu ograničenost duha javno obznaniti! S jedne strane... s druge... opet razmišljam - zapanjujuće koliko je on predan svojoj vjeri. Uporište te tvrdnje nalazio u brojnim citatima iz Biblije. Shvaćanje vjere, svakako je stvar odgoja, iz čeg' posljedično proizlazi i otvorenost uma, priroda duha... Ako je neko odlučio ravnocrtno zabetonirati svoje viđenje svijeta na temelju Biblije, slobodno, ali to ne opravdava izjave da su svi ostali grešnici! Zar nije ljepše vjerovati u neosobnu energiju (nazivala se ona Bog, Krist, Alah, Buda... whatever) prisutnu u svijetu s kojom se tvori kozmičko jedinstvo; božanska kozmička energija; životni princip, duh ili duša svijeta, sveukupni zbroj svijesti koja postoji u svijetu; sve je ljubav, mudrost. I mislim da po tom pitanju Grijeh ne postoji, već samo neznanje i otuđenje.

U svakom slučaju... bitno je poštivat ljude, prirodu... i ne bit sebičan šupak i tu i tamo platit pivu. Pametnom dosta. I da... radje se ne pojavljivat na teveu!